Primena Zakona o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu

Autor: Advokatska kancelarija „VUK Poreski Advokati“

Datum: 03. avgust 2020. godine

Narodna skupština Republike Srbije je dana 29. februara 2020. godine donela Zakon o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu („Zakon“), koji je stupio na snagu 11. marta 2020. godine, a primenjivaće se po isteku jedne godine, odnosno od 12. marta 2021. godine. Predmet Zakona je uređivanje uslova, načina i postupka za utvrđivanje imovine i uvećanja imovine fizičkog lica, njegovih prijavljenih prihoda i posebnog poreza na uvećanje imovine, za koje fizičko lice ne može da dokaže da je steklo na zakonit način.

Nejasno je da li se Zakon može smatrati isključivo poreskim propisom, s obzirom na sadržinu odredbe člana 11. stav 2. Zakona, prema kojoj Vlada Republike Srbije („Vlada“), a ne Ministarstvo finansija (što bi bilo za očekivati), određuje način i postupak utvrđivanja vrednosti imovine i prihoda za svrhu primene Zakona. Pored toga, Zakonom se zadire i u organizaciju Poreske uprave („PU“), na način da se uvodi posebna organizaciona jedinica – Jedinica Poreske uprave („JPU“), čiji se rukovodilac postavlja od strane Vlade na predlog ministra finansija, što je retkost u okviru Poreske uprave, imajući u vidu da Vlada na predlog ministra finansija postavlja samo direktora PU, zamenika direktora PU i glavnog inspektora Poreske policije.

Suštinsko pitanje koje se postavlja u vezi sa primenom Zakona je da li se konfiskatorska poreska stopa od 75% koja je propisana ovim Zakonom, legitimno može primeniti u slučaju kada nije dokazano, niti postoji osnovana sumnja da je imovina proistekla vršenjem krivičnih dela. Izuzetno visoka stopa posebnog poreza bi mogla da ima smisla u slučaju postojanja osnovane sumnje da je imovina stečena vršenjem krivičnih dela, jer bi se na taj način od okrivljenog oduzimalo tri četvrtine onoga što je uštedeo ukoliko se tereti za izvršenje krivičnog dela. Okrivljeni u tom slučaju sigurno neće objašnjavati način sticanja imovine, jer bi to praktično moglo da vodi priznanju izvršenja krivičnog dela.

Imovinom koja je potencijalno predmet provere u skladu sa Zakonom, se smatra celokupna imovina fizičkog lica, kako u Republici Srbiji, tako i u inostranstvu, bilo ona registrovana ili ne. Međutim, nejasno je na koji način će se vršiti provera imovine poreskih obveznika u inostranstvu. Takođe, Zakonom nije uređen status imovine koja je stečena i/ili otuđena besteretno (nasleđem i poklonom), te se na taj način obveznicima, čija je namera da ostanu van domena potencijalne provere od strane JPU, potencijalno ostavlja opcija da besteretnim pravnim poslovima raspoređuju svoju ličnu imovinu unutar uže ili šire porodice.

Nezakonito stečenom imovinom se smatra imovina koja predstavlja razliku, veću od 150.000 evra, između uvećanja imovine i prijavljenih prihoda u periodu od najviše tri (3) uzastopne kalendarske godine u kojima je došlo do uvećanja imovine fizičkog lica, a za koju ne može da dokaže poreklo, odnosno ne može da dokaže da je stečena na zakonit način. U konkretnom slučaju je veoma sporna pretpostavka nezakonitosti koja je uvedena Zakonom, s obzirom na to da je propisano da je dovoljno da JPU u prethodnom postupku učini verovatnim da postoji razlika između uvećanja imovine i prijavljenih prihoda u iznosu većem od 150.000 evra, bez donošenja posebne odluke o tome, protiv koje bi postojala mogućnost ulaganja pravnog leka, već JPU odmah pokreće postupak kontrole u kojem se utvrđuje nezakonito stečena imovina i njena vrednost radi oporezivanja. Zatim, postoji odstupanje u odnosu na odredbe Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji („ZPPPA“) u pogledu tereta dokazivanja, koje je shodno Zakonu na poreskom obvezniku, dok ZPPPA izričito propisuje da je u poreskom postupku teret dokazivanja na Poreskoj upravi za činjenice na kojima se zasniva postojanje poreske obaveze. Takođe Zakonom nije preciziran postupak podnošenja dokaza kojima se dokazuje zakonitost sticanja imovine poreskog obveznika. Ukoliko uzmemo u obzir da je u krivičnom postupku ustanovljen niz pravila u korist okrivljenog, kao što su pretpostavka nevinosti, načelo in dubio pro reo (u sumnji, činjenice se tumače na način koji je povoljniji za okrivljenog), načelo ne bis in idem (ne može se okrivljenom dva puta suditi za isto delo), čini se nelogičnim da se Zakonom na štetu poreskog obveznika uvede pravilo tereta dokazivanja zakonito stečene imovine.

Zakon propisuje uračunavanje plaćenog posebnog poreza u imovinsku korist pribavljenu krivičnim delom u slučaju da se ta korist utvrdi presudom u krivičnom postupku kao i u postupku oduzimanja imovine proistekle iz krivičnog dela. Postavlja se pitanje zašto bi se oporezivalo nešto što će se oduzeti u krivičnom postupku? Imovina koja je nezakonito stečena se ne oporezuje već se oduzima, nakon dokazivanja predmetne nezakonitosti u odgovarajućem sudskom postupku u skladu sa odredbama članova 538. i 539. Zakonika o krivičnom postupku.

Nezakonito stečena imovina je kategorija za koju se ne može uvesti prosta pretpostavka, odnosno postavlja se pitanje koja činjenica ili okolnost takvu imovinu čini nezakonitom, posebno ako se ima u vidu da je Zakonom o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela regulisano pitanje imovine koja je stečena protivno zakonu, odnosno izvršenjem krivičnog dela. Tako je Zakonom o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela propisano da u slučaju kada postoje osnovi sumnje da određeno lice poseduje znatnu imovinu proisteklu iz krivičnog dela, naredbom javnog tužioca se pokreće finansijska istraga protiv vlasnika. U slučaju kada postoji verovatnoća da bi kasnije oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela bilo otežano ili onemogućeno, javni tužilac podnosi zahtev za privremeno oduzimanje imovine, a tek nakon pravnosnažnosti presude kojom je utvrđeno da je učinjeno krivično delo, javni tužilac podnosi zahtev za trajno oduzimanje takve imovine. Dakle, sankcija za posedovanje imovine koja je stečena protivno zakonu je njeno oduzimanje, ali tek kada se u okviru pravnosnažno okončanog postupka dokaže da je ona proistekla iz krivičnog dela.

Na kraju, podsećamo da je još od 2002. godine na snazi odredba člana 59. ZPPPA, kojom je propisana metoda unakrsne procene poreske osnovice, putem koje se upoređuje vrednost uvećanja imovine obveznika (fizičkog lica) u posmatranom periodu sa prijavljenim izvorima dohotka iz kojih je njegova imovina mogla da nastane. S tim u vezi, ukoliko obveznik nije stekao određenu imovinu (npr. nepokretnost) po osnovu nasledstva ili poklona u kontrolisanom periodu, te poreski organ utvrdi da je njegov prijavljeni dohodak u istom periodu manji od vrednosti imovine, razlika se oporezuje kao neprijavljen prihod. Bitna razlika u odnosu na Zakon, je u tome što se u skladu sa navedenom odredbom ZPPPA, u vrednost imovine obveznika uključuje imovina koja je otuđena teretno ili besteretno, kao i sredstva koja je obveznik upotrebio za kupovinu imovine na ime trećih lica u kalendarskoj godini, što nije slučaj sa Zakonom. Poreski organi su predmetnu odredbu člana 59. ZPPPA u praksi izuzetno retko primenjivali.